Kad umre pjesnik,
zanjišu se visoki čempresi
i sjene njihove zašume na jesen i kiše.
Sa obala u tišini polete ptice,
a beskrile suze sklupčaju se
u mala gnijezda tuge.
Zadrhte nasa srca kao plamen svijeće
nad kojim šapatom sričemo molitve...
Kad umre pjesnik,
u crne obale udari crni val,
planktoni kao rasute rime zaiskre...
A onda se, kao eho,
počnu vraćati njegove riječi
da bi ih kao bisere umetali
u vlastite mozaike,
da bi sa njima uljepšali vitraže
kroz koje dočekujemo
i sunce i vjetar i kiše...
Kad umre pjesnik,
slutimo ipak da njegova duša
i dalje živi svjetlom koje sam stvara
i da je oblake bijele u bijela jedra
izvajao stihovima,
kako bi sa njima mirno uplovio
u spokoj ozvjezdanog beskraja...
01.11.2011
Knin,Croatia
posted on behalf of Nataša
